Proces proizvodnje neonskih svjetala uključuje upotrebu natrijeva-kalcijevog silikatnog stakla s niskom-talištem-natrijevog{2}}kalcijevog silikatnog stakla, dizajniranje različitih uzoraka i teksta po potrebi, obradu puhaljkom, sinteriranje elektroda, pražnjenje cijevi pomoću vakuumske pumpe i njeno punjenje različitim rijetkim plinovima prema željenoj boji.
Moderna neonska svjetla su sofisticiranija. Neki savijaju staklenu cijev u razne oblike kako bi stvorili zadivljujuću grafiku; drugi premazuju unutarnju stijenku cijevi fluorescentnim prahom za svjetlije i življe boje; neki su pak opremljeni automatskim upaljačima, koji uzrokuju uzastopno bljeskanje različitih boja, stvarajući blistav prikaz koji osvjetljava gradsku noć.
Od svog izuma 1910. godine, neonsko svjetlo ostalo je popularno više od jednog stoljeća. To je poseban izvor svjetla s tinjajućim pražnjenjem s hladnom katodom niskog tlaka, za razliku od drugih lučnih svjetiljki kao što su fluorescentne svjetiljke, visoko{3}}natrijeve žarulje, metalhalogene žarulje, živine žarulje i žarulje sa žarnom niti. Neonske svjetiljke emitiraju svjetlost kroz hladno katodno svjetleće pražnjenje inertnog plina niskog-tlaka napunjenog u staklenu cijev pod električnim poljem visokog-napona. Boja neonskih svjetala određena je spektralnim karakteristikama inertnog plina kojim su ispunjene: fluorescentne neonske svjetiljke ispunjene su neonom i emitiraju crvenu svjetlost; fluorescentna neonska svjetla punjena su argonom i živom i emitiraju plavu, žutu i druge boje. Obje vrste neonskih svjetala emitiraju svjetlost stimuliranom emisijom atoma u radnom plinu unutar cijevi.
